Jedna od prvih stvari koje sam naučio prije petnaestak godina kad sam počeo pisati za raznorazne tiskovine jest da je oprema teksta najvažnija stvar na svijetu. Doduše, od redakcije do redakcije je varirala i praktična spremnost urednika da se oko toga pokači s autorom, no otkad sam u Bugu (a ima tome više od devet godina!), više se niti ne trudim objasniti da "nema adekvatne slike" ili "da se ne može napisati okvir". Štoviše, naučio sam da nema tako stručnog i teorijskog teksta uz kojeg se ne može domisliti kakva prateća slika.

Glavni razlog za neopremanje teksta je zapravo lijenost – stvaranje adekvatnih popratnih sadržaja zna uzeti puno vremena, no njihova vrijednost je neprocijenjiva. Obratite pažnju tome kad budete u prilici – uzmite novine/časopis/web-stranicu koja nudi suhe tekstove bez međunaslova, slika, linkova, tablica, okvira… i primjerak koji to sve nudi, pa ćete uočiti razliku. Iako je tekst jednako dug, jednako nezanimljiv i jednako napisan – iskustvo čitanja bit će sasvim drugačije.

Tako sam i ja, iz čiste lijenosti, odlučio da u blogu neću koristiti prateće slike – to je dodatan posao, za njima većinom nema nužnosti, a blog je osobna stvar, gdje sam sam sebi urednik i direktor, pa čemu da se mučim? Sada shvaćam da sam bio potpuno u krivu – stranica je izgledala očajno suho pa sam čak i starim postovima udahnuo nov život. Isto savjetujem svima – tekst veći od kartice teksta jednostavno mora imati sliku, tablicu, graf, fotografiju autora, ilustraciju ili, ako baš ništa od toga ne ide, izdvojenu rečenicu iz teksta, pisanu većim fontom.